Autor: Dragan Šutanovac, predsednik Saveta za strateške politike
U istoriji naše civilizacije, egzodusi naroda nažalost nisu nepoznanica. I danas smo svedoci izbegličkih kolona koje uvek sa sobom nose breme tuge, sećanja, bespomoćnosti i beznađa. Preko 100.000 Jermena napušta svoja vekovna ognjišta u regionu Nagorno-Karabaha ostavljajući domove, škole, crkve i grobove, budućnost i prošlost. Nažalost, mnogi od njih i dalje pokušavaju da pronađu svoje najmilije. I uvek se zapitamo da li je osvojena teritorija koja se u političkom narativu imperativno etablira kao personifikacija pobede, toga vredna.
Razlozi zbog čega je Jermenija izgubila ovaj sukob i kako će korišćena vojna taktika uticati na buduće konflikte, analiziraće se detaljno u narednom periodu. Ono što se može već sada činjenično tvrditi je veoma loša obaveštajna i spoljnopolitička procena Jermenije, koja je očekivala konkretniju pomoć svojih saveznika, i vazduhoplovna nadmoć Azerbejdžana obezbeđena bespilotnim letelicama i sofisticiranom “pametnom” municijom. Jermenska iluzija o geopolitičkoj moći, strateško nerazumevanje situacije i političko gubljenje saveznika je na kraju rezultiralo evidentnim vojnim porazom.
Mirovni sporazum koji su obe strane potpisale na najvišem nivou, uz garanciju predsednika Putina lično, doneo je prekid ratnih operacija, ali i definitivno pokazao koji je interes Moskve. Operativni razvoj dejstava i vojna nadmoć je eksplicitno ukazivala na potpuni poraz Jermena što se i čekalo kako bi se za stolom pojavili globalni igrači. Iako se u mirovnom sporazumu ne spominju turski mirovnjaci, Ankara se nastoji nametnuti kao ravnopravan garant mira sa Moskvom projektujući tako i produbljujući svoj uticaj u tom delu sveta. Turski parlament je nedavno odobrio slanje mirovnog kontigenta koji će verovatno biti raspoređen zajedno sa ruskim snagama u Združenom posmatračkom centru van same teritorije Nagorno-Karabaha.
Azerbejdžan je prihvatajući ponuđene uslove, veoma iskusno i odmereno osetio granicu kada ne treba da ugrožava ruske interese na Kavkazu, ali može se očekivati dalje spoljnopolitičko balansiranje Bakua između Moskve i Ankare. Mirovnim sporazumom su dobili svu teritoriju izvan i znatan deo teritorije samog Nagorno-Karabaha, ali i pravo izgradnje koridora do svog regiona Nahičivan. Iako je i predsednik Putin naglasio da status Nagorno-Karabaha nije rešen, azerbejdžanska pregovaračka pozicija je sada superiorna sa nedvosmislenim pravom na svu teritoriju oko oblasti koja će biti predmet pregovora. Cela situacija podseća na vreme završetka rata u Srbiji 1999. godine kada su poruke iz Moskve imale isti prizvuk i kada su se ruske trupe stacionirale oko aerodroma Slatina da bi se nakon manje od tri godine potpuno povukle sa Kosova. Kako stvari stoje, status Nagorno-Karabaha će se rešavati u decenijama koje dolaze tako da nikad ne bude rešen i da u isto vreme zavisi od spoljnog faktora koji će prevashodno biti vođen sopstvenim interesom. Međutim, kompleksnost rusko-turskih odnosa ostaje za sada konstanta sa spektrom različitih geostrateških interesa koji dve strane pozicioniraju i kao partnere i kao sukobljene strane. Južni Kavkaz predstavlja samo jednu epizodu u širem kontekstu tih odnosa. I bez obzira na često sukobljene interese, zajednički su posvećeno radili na sprečavanju uticaja trećih zemalja na Kavkazu poput SAD i Francuske koji su preko OEBS-ove Minsk Grupe nastojali da uspostave trajno rešenje.
Ono što u proteklom konfliktu zaslužuje pažnju jeste konzistentno ignorisanje ovog sukoba od strane Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB) koja je shodno članu 4. Kolektivnog bezbednosnog sporazuma iz 1992. godine imala obavezu da agresiju na Jermeniju percipira kao agresiju na sve članice ODKB. Činjenice govore u prilog tezi da su se borbena dejstva težišno vodila u i oko oblasti Nagorno-Karabah, ali i u prostoru pod eksluzivnim suverenitetom Jermenije! Jermenski avion SU-25 je oboren od turskog F-16 60 km u dubini jermenskog vazdušnog prostora, dok je 14. oktobra Baku zvanično saopštio da je bombardovao dva raketna položaja u Jermeniji. O dejstvima azerbejdžanskih bespilotnih letelica u vazduhoplovnom prostoru Jermenije dovoljno govori činjenica da su samo Rusi potvrdili obaranje devet letelica Barjaktar TB-2 u blizini ruske vojne baze Gjumri u Jermeniji. Međutim, umesto da ODKB aktivira član 4. Sporazuma, za šta je bilo više povoda, članice ODKB su bile posvećene logističkom snabdevanju Azerbejdžana. Naime, bizarno zvuči informacija da je Belorusija tokom borbenih dejstava snabdevala Azerbejdžan raketama 300 mm za samohodni višecevni lanser raketa Polonez kojeg su im prodali 2018. godine. Dakle, članica ODKB priskočila je u pomoć Azerbejdžanu, koji je tu organizaciju napustio 1999. godine, u napadu na Jermeniju koja je aktivni član ODKB.
Logično je da zemlja sa resursima i geografskim položajem poput Jermenije, svoju bezbednosnu strategiju gradi kroz piramidu kolektivnog sistema bezbednosti i u tom smislu je ODKB bio optimalan izbor. Međutim, ispostavilo se da sve zemlje članice ODKB stavljaju svoje nacionalne, pa čak i ekonomske interese, ispred obaveza kolektivne odbrane. U specijalne veze sa Moskvom, Jerevan u kontinuitetu investira i nabavkama ruske vojne tehnike, poput nedavne kupovine četiri višenamenska aviona Su-30SM. Za 120 miliona dolara su dobili pomenute avione, ali ne i rakete za taj avion čiju je isporuku Moskva zabranila. Tako su Jermeni potrošili značajna sredstva za nabavku borbenih letelica sa zavidnim performansama koji su bili neupotrebljivi u ratnim dejstvima.
Najveće poniženje ODKB je pretrpeo 09. novembra kada je oboren ruski helikopter Mi-24 iznad jermenske teritorije pri čemu su dva pilota poginula, dok je treći povređen. Ni to nije bilo dovoljno da se aktivira član 4. Kolektivnog bezbednosnog sporazuma, a Baku je pored izvinjenja, odmah ponudio i finansijsku kompenzaciju. Kalkulacija je jednostavna, šta ne može da se reši sa novcem, može sa mnogo novca – polovni helikopter Mi-24 košta oko 6 miliona dolara, naknada porodicama poginulih i plaćanje lečenja (prema ruskoj regulativi) oko 120.000 dolara, naknada moralne štete porodicama je oko 200.000 dolara. Ukoliko se tome dodaju i utrošena sredstva za obuku koja se procenjuju od 3 do 7 miliona dolara po pilotu (zavisno od specijalnosti), možemo suma sumarum predvideti da bi kompenzacija Bakua Moskvi iznosila oko 20 miliona dolara bez pdv koji će se tražiti kroz eventualnu isporuku naoružanja i opreme u budućnosti.
Ukoliko organizacija poput ODKB ne može svojim članicama isporučiti svoj osnovni proizvod – kolektivnu bezbednost, a pri tom jedna od saveznica neskriveno naoružava neprijatelja, zašto bi zemlje izvan tog saveza imale interes da na bilo kakav način sarađuju sa njom. I zašto bi se naša zemlja opredeljivala u strateškim dokumentima za proširenje i unapređenje saradnje sa ODKB. Osim ukoliko resorni ministar nadležan za strateške dokumente iz oblasti odbrane nije u njih ugradio partijski, umesto nacionalnog interesa.