Deset godina profesionalizacije

Povodom deset godina suspenzije obaveze služenja vojnog roka (Foto: Tanjug)

Autor: Dragan Šutanovac, predsednik Saveta za strateške politike

Uskoro se navršava deset godina od usvajanja Odluke o obustavi obaveze služenja vojnog roka u Narodnoj Skupštini kojom je bilo predviđeno da se od 01. januara 2011. godine na odsluženje vojnog roka upućuju samo mladići i devojke koji to žele. Iako u javnosti postoje mnoge kontroverze i pogrešne interpretacije suspenzije obaveze služenja vojnog roka ta odluka je i dalje na snazi. Nakon deset godina, nesumljivo, možemo zaključiti da je to svakako bila jedna od najvećih reformi našeg društva u 21. veku koja je našu vojsku svrstala u red savremenih i modernih oružanih snaga koja je organizovana da adekvatno odgovori bezbednosnim izazovima u svojoj nadležnosti.

U nekoliko navrata zvanično je najavljivana izrada studije o svim modalitetima i mogućnostima vraćanja obaveze služenja vojnog roka, ali sveobuhvatna analiza ekonomskih i odbrambenih potreba Srbije nikad nije prezentovana. Ipak, 2016. godine ministar odbrane je saopštio, očigledno paušalnu i apsolutno netačnu procenu, da bi prateći troškovi vraćanja obaveze samo u prvoj godini iznosili 70 milijardi dinara. Pored toga, povremeno su rađena i istraživanja koja su po pravilu više ukazivala na potrebu vaspitavanja mladića od razumevanja potreba sistema odbrane. Tako su se najčešći razlozi za vraćanje obaveze služenja vojnog roka odnosili na “činjenicu” da mladiće treba neko da vaspita kako bi ustajali na vreme, spremali krevet, održavali higijenu ili čistili svoju sobu kao da je vojska vaspitno-popravna ustanova, a ne oružana sila.

Relativno često stavljanje vojnog roka na medijsku agendu uz uključenje opskurnih političara i jugonostalgičnih novopostavljenih ekselencija, može se interpretirati isključivo kao politička poruka usmerena ka koheziji patriotskih osećanja i poboljšanju političkog rejtinga. Svedoci smo da je u poslednjim godinama Vojska Srbije doživela niz poniženja i znatno više zloupotreba u svrhu marketinške podrške ministru, ali isto tako sama činjenica da su sve vojne vežbe ocenjene visokom ocenom ide u prilog tvrdnji da je profesionalizacija Vojske Srbije odlično rešenje.

Da je to tako govori i činjenica da ni promena vlasti nije izmenila tu Odluku, a uprkos svojevremenoj kritici učešća u multinacionalnim operacijama, nova politička elita je dolaskom na vlast još više intenzivirala takvu vrstu angažmana pripadnika Vojske Srbije sagledavajući benefite koji iz toga proizilaze u spoljnopolitičkom kontekstu. Oportuno je da u mirovne misije šaljemo isključivo vrhunski osposobljene profesionalne vojnike koji svesno i dobrovoljno prihvataju određeni nivo rizika za koji su adekvatno stimulisani. Ipak, šteta je što je planirani proces profesionalizacije zaustavljen jer je obezbeđivao odgovarajući nivo razvijenosti, popunjenosti, opremljenosti i obučenosti komandi i jedinica. Vojska je složena, dinamična i skupa organizacija čija se reforma planirala u fazama. Zato na mnoga pitanja nema odgovora, posebno na ona u vezi aktivne i pasivne rezerve, projektovane kadrovske piramide i strukture kadra, definisanje veličine vojske ili održivosti njenih sposobnosti. Mnogi u sistemu odbrane morali bi da znaju odgovor na ta pitanja jer su upravo neki od njih i sami učestvovali u procesu reorganizacije, a sada su politikantski prilagodili svoje stavove i odrekli se svojih nekadašnjih aktivnosti.

Ne treba posebno naglašavati da je profesionalni vojnik obučeniji, odgovorniji i spremniji da ispuni sve misije i zadatke definisane zakonima. Obzirom da se profesionalni vojnik samo jednom obučava, a kasnije usavršava, da su jeftiniji smeštajni kapaciteti, manji troškovi ishrane, obuće i odeće, niži troškovi obuke i energenata, ekonomska računica je eksplicitna – profesionalni vojnik je neznatno skuplji u odnosu na regrutnog vojnika, ali je višestruko korisniji. Pri tome u obzir nije uzeta činjenica koliko jedna regrutna generacija doprinosi privrednom razvoju zemlje odnosno bruto nacionalnom dohotku.

Činjenica jeste da obaveza služenja vojnog roka nikada nije bila ukinuta već suspendovana, što ukazuje na mogućnost da se Odluka uvek može staviti van snage, zavisno od bezbednosnih izazova i raspoloživih materijalnih mogućnosti države. To bi značilo da samo ukoliko postoje indikatori koji ukazuju na nužnost ponovnog aktiviranja obaveze došlo bi do ukidanja Odluke, te nije potrebna medijska kampanja sa sumnjivim istraživanjima ili spinovima marketinških stručnjaka. Društvo mora biti svesno da će bez transparentnosti, kako bezbednosnih pretnji, tako i finansijskih pokazatelja, samo pomoći mladima u odluci da napuste ovu zemlju u potrazi za bezbednijim okruženjem, što je bio čest slučaj. Budućnost naše zemlje će definitivno zavisiti od održivosti vojne neutralnosti, a profesionalna vojska je nesumnjivo sposobnija i spremnija da odgovori savremenim bezbednosnim izazovima nego što bi to bila sa ročnim sastavom regruta.

Stvaranje održivog i pouzdanog sistema odbrane je ozbiljan posao koji ne trpi površnost, obmanjivanje ili nedostatak znanja i sposobnosti. Globalna kriza porodičnih vrednosti ne može biti odgovornost sistema odbrane odnosno posledice suspenzije obaveznog služenja vojnog roka pa je poražavajuće vojsci dodeljivati vaspitnu ulogu koju ona nikad nije imala. Ukoliko želimo da zaboravimo sve probleme koje je nekada imala JNA sa prigovorom savesti, samopouzdanjem, neprilagođenošću ili samoranjavanjem regrutnog sastava, onda tonemo u sopstvene zablude idealizacije jednog vremena. Ili se možda pre radi o nekritičkoj idealizaciji naše mladosti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*