Ruske vojno-obaveštajne službe (GRU) na Balkanu: Agresivna projekcija interesa

Autor: Nikola Lunić, izvršni direktor Saveta za strateške politike

Iako, prema rečima crnogorskog specijalnog tužioca, nema eksplicitnih dokaza da je Ruska Federacija umešana u pokušaj puča posle izbora u Crnoj Gori, svedok-saradnik tužilaštva Aleksandar Sinđelić, jedan od uhapšenih državljana Srbije, bio je jasan u tvrdnji da mu je Edvard Širokov davao sve zadatke.

Projekcija interesa svake države potpuno je legitimna sve dok se ne koriste nasilne i ofanzivne obaveštajne metode. A metodologija rada jedne strane obaveštajne službe može se eksplicitno videti na primeru pokušaja destabilizacije Crne Gore, gde je 16. oktobra 2016. sprečen nasilni pokušaj preuzimanja vlasti protivno demokratskoj volji crnogorskih građana.

Okupljanje nezadovoljnih građana neposredno nakon završenih izbora ispred parlamenta trebalo je da posluži nasilnom upadu i ubistvu premijera, a potom i uspostavljanju nove strukture vlasti, koja bi bila u skladu sa spoljnopolitičkim interesima Kremlja. Sam cilj obaveštajne operacije bio promena je strateškog državnog kursa, odnosno sprečavanje ulaska Crne Gore u NATO, a verovatno i u EU.

Pored toga, ubistvom legitimnog premijera i promenom vlasti trebalo je da se pošalje i poruka svim zemljama regiona, ali i NATO da se evroatlantske integracije ne mogu realizovati na Balkanu bez saglasnosti trećeg aktera – Ruske Federacije.

NESUMNJIVA SPREGA: Tadašnji premijer Republike Srbije Aleksandar Vučić potvrdio je na konferenciji za medije da se teritorija Srbije koristila za permanentno nadgledanje kretanja crnogorskog premijera sofisticiranom opremom koja je, pored 120.000 evra u gotovini, pronađena kod uhapšenih ruskih državljana Edvarda Širokova i Vladimira Nikolajeviča Popova.
Bezbednosno-informativna agencija (BIA) Republike Srbije poseduje nesumnjive dokaze o njihovoj komandnoj ulozi u organizaciji celokupne obaveštajne operacije, uključujući njihove DNK, dokaze o posetama ambasadi Ruske Federacije u Beogradu, kao i dokaze o planu ubistva crnogorskog premijera. Iako, prema rečima crnogorskog specijalnog tužioca, nema eksplicitnih dokaza da je Ruska Federacija umešana, svedok-saradnik tužilaštva Aleksandar Sinđelić, jedan od uhapšenih državljana Srbije, bio je jasan u svojoj tvrdnji da mu je Edvard Širokov davao sve zadatke.

Međutim, nedugo nakon hapšenja ruskih državljana, u službenu posetu Beogradu došao je direktor ruskog Saveta za nacionalnu bezbednost Nikolaj Platonovič Petrušev, koji se nezvanično izvinio i potvrdio da je operacija bila “divlja”, bez odobrenja Moskve. Tom prilikom uhapšeni su ruski državljani tajno deportovani iz Beograda, bez obaveštavanja javnosti o tome. Moskva ipak nije zvanično potvrdila reči Petruševa već je samo ostala na negiranju umešanosti u pokušaj ubistva crnogorskog premijera.

Istraživački novinari ustanovili su da pripadnicima ruske Vojno-obaveštajne službe (GRU) lažne pasoše izdaje posebna institucija u Ruskoj Federaciji. Tako je pasoš izdat Eduardu Širokovu u istoj seriji iz 2016, kao i pasoši izdati Aleksandru Petrovu i Ruslanu Boširovu, koji su optuženi za napad nervnim agensom novičok na Sergeja Skripalja i njegovu ćerku Juliju u Solsberiju pored Londona 2018. Paradoksalna je činjenica da se na svim tim pasošima navodi ista adresa (Moskva, Horošovski prospekt 76B), odnosno adresa ruske Vojno-obaveštajne službe.

Glavni organizator obaveštajne operacije u Crnoj Gori i Srbiji definitivno je bio Eduard Širokov, koga Interpol traži pod tim imenom, a na osnovu zahteva crnogorskih vlasti. On je delovao isključivo iz Beograda, o čemu postoje i nepobitni dokazi. Međutim, bez obzira na ime koje se nalazi u pasošu, dokazano je da se radi o oficiru GRU Eduardu Šišmakovu, koji je svojevremeno proteran iz Poljske zbog špijunaže, gde je do tada bio akreditovan kao pomoćnik vojnog atašea. Drugi učesnik koji je koristio lažni pasoš sa imenom Vladimir Popov je oficir GRU Vladimir Nikolajevič Moisev, koji je osumnjičen da je učestvovao u pokušaju ubistva bugarskog proizvođača oružja Emilijana Gebreva i njegovog sina.

OTVORENA PODRŠKA: Reakcija zvanične Moskve, koja je negirala bilo kakvu umešanost u planiranje terorističkog akta i puč, bila je očekivana, neuverljiva i nekonzistentna. Ono što je nepobitna činjenica jeste da je vlast u Crnoj Gori dobijala poruke od ruskog establišmenta da nikako ne ulazi u punopravno članstvo NATO jer bi to značilo verovatnu destabilizaciju zemlje. Te poruke bile su sve snažnije, sve dok Moskva nije počela sa otvorenom i izdašnom podrškom crnogorskoj opoziciji uoči samih parlamentarnih izbora.

Paralelno s takvom podrškom planirao se i puč koji je trebalo da bude realizovan u slučaju gubitka proruske opozicije na izborima.

Detaljni opis ovog scenarija koristan je u razumevanju agresivnog načina sprovođenja ruskog interesa, gde osnovni instrument predstavlja Vojno-obaveštajna služba, odnosno njena tajna jedinica 29155, koja se putem specijalnog ratovanja orijentiše na striktno izvršavanje nasilnih i rizičnih misija. S obzirom na kvantitet angažovanja, stiče se utisak da GRU postaje osnovni izvođač hibridnog ratovanja Ruske Federacije koji aktivno sprovodi sve vrste političkih, ekonomskih, informatičkih, humanitarnih i drugih nevojnih mera. Pored nabrojanih “soft power” mera, hibridnost ratovanja obezbeđuju i “hard power” aktivnostima, bez obzira na rizik.

Sudeći po ulozi kakvu je GRU imala u Velikoj Britaniji, Bugarskoj i Crnoj Gori, gde su pokušana ubistva, ona ni u narednom periodu neće odustati od projektovanja sile u skladu sa interesima sopstvene zemlje. Najviši krivični sud u Španiji istražuje ulogu GRU čak i u protestima koji su destabilizovali Kataloniju u oktobru 2017. jer informacije govore o boravku njihovih operativaca u Barseloni pre referenduma o nezavisnosti.

Imajući u vidu nedostatak realne perspektive evrointegracija za zemlje Zapadnog Balkana, realno je očekivati pokušaje naglašene projekcije uticaja Moskve u regionu. Taj uticaj i sada se eksponira kroz sve sfere života – od ekonomskih mera do finansijske podrške i kontrole dela medija, ultradesnih i ultralevih političkih opcija i neodgovornih političara koji ne prepoznaju razliku između ruskih i srpskih interesa. Zanimljivo je da projekcija uticaja ide čak dotle da GRU direktno, preko svog vojnog atašea u Beogradu, delimično finansira Klub srpskih generala i admirala, koji je organizovan kao nestranačko, nepolitičko i neprofitabilno udruženje građana.

Iako aktuelno stanje proklamovane vojne neutralnosti Srbije odgovara Ruskoj Federaciji, zabrinjava eksplicitna poruka ambasadora Harčenka da dogovor Beograda i Prištine ne dolazi u obzir ukoliko ga Moskva, u skladu sa svojim interesima, ne odobri. Zavisno od daljeg razvoja pregovora i odgovornijeg pristupa političkog establišmenta prema budućnosti Srbije, ne treba isključiti pokušaj destabilizacije Srbije s kontinuiranim pritiskom na donosioce odluka.

SABOTIRANJE ISTORIJE: Ukoliko se političari u Srbiji odluče za državnički pristup, a time da slede isključivo nacionalni interes, ne treba isključiti mogućnost promene vojno neutralnog statusa i bržih evropskih integracija. Time bi se mogao očekivati sličan scenario GRU na teritoriji Srbije. Trenutno uveliko rade “samo” na sabotiranju srpske istorije i fetišizaciji prošlosti kako bi uticali na kolektivno pamćenje. Ali Srbija ne sme da dozvoli da joj budućnost padne kao žrtva poniženja spoljnopolitičkog pragmatizma, straha od gubitka vlasti i građanske ravnodušnosti.

Izvor: Novi magazin

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*