Zašto smo došli na crnu listu FATF?

Autor: Aleksandar Vujičić, potpredsednik Saveta za strateške politike, konsultant za sprečavanje pranja novca i finansiranja terorizma

FATF je na plenarnoj sednici juna ove godine doneo odluku da Srbija nije više subjekt pojačanog monitoringa na polju pranja novca i finansiranja terorizma, u cilju usaglašavanja sa međunarodnim standardima. Jednostavnijim rečnikom, Srbija se više ne nalazi na sivoj listi zajedno sa drugim zemljama, poznatim po tome da ne poštuju međunarodne konvencije i standarde u ovoj sferi. To je odlična vest, ali se svakako nameće pitanje koji su uzroci i konkretni razlozi zbog kojih je zemlja koja je do pre samo nekoliko godina bila cenjena u regionu, zbog napora na suzbijanju i međunarodnoj saradnji u sektorima pranja novca i finansiranja terorizma, dospela na crnu ili sivu listu, kako god da se ona zove. Kako to da se Srbija koja je 2013. godine bila prva zemlja u svetu koja je uradila kompletnu Nacionalnu procenu rizika od pranja novca, po novim standardima FATF-a, našla u grupi zemalja koje ih ne poštuju? Može biti da se međunarodna zajednica urotila protiv nas, da iza svega stoje oni koji nam ne misle dobro, a možda samo iz nama znanih razloga nismo pratili preporuke i standarde, smatrajući da ako je do tada bilo sve u redu, zašto bismo onda morali da ulažemo dodatni napor usaglašavajući sistem za sprečavanje pranja novca i finansiranja terorizma sa najnovijim izmenama međunarodnih standarda. Važno je da se zna da je navedeni sistem vrlo složen, da ga čine preventivni i represivni deo, a koji opet čine državni i privatni sektor.

Da bi sve funkcionisalo, neophodno je koordinacija svih delova sistema  i otvorena saradnja usmerena ka suzbijanju pranja novca i finansiranja terorizma, a u širem smislu suzbijanje organizovanog kriminala i korupcije. Pranju novca uvek prethodi neko prethodno krivično delo. Prema aktuelnoj Nacionalnoj proceni rizika koju su radili naši državni organi po metodologiji Svetske banke, najčešća predikatna krivična dela su utaja poreza, različiti oblici zloupotrebe službenog položaja i nedozvoljena trgovina opojnim drogama. Pojednostavljeno, naši državni organi se prilikom borbe protiv pranja novca najčešće susreću sa korupcijom, narkoticima i utajom poreza od kojih potiče imovina stečena kriminalom. Suština je da ova krivična dela generišu ogromna novčana sredstva. Kao jedan od najranjivijih sektora u pomenutoj Nacionalnoj proceni rizika je utvrđen sektor nekretnina. Tako na primer, organizovana grupa koja trguje narkoticima dolazi do velike količine keša koji onda ulaže u izgradnju stambenih i poslovnih objekata. S obzirom da je izdavanje građevinskih dozvola kod nas uvek išlo traljavo, novcem od prodaje droge se „ubrzava“ dobijanje potrebnih papira. Da bi se objekat izgradio, potrebno je kupiti građevinski materijal koji se dobrim delom kupuje za keš, a na isti način se plaćaju i radnici, od kojih su samo neki prijavljeni na minimalac, a većina nije uopšte prijavljena. Sve ovo zvuči poznato, jer  svaki dan svojim očima gledamo kako korupcija, utaja poreza i droga razaraju naše društvo, a novac i ostala imovina stečena kriminalom se legalizuju, pa odjednom osobe koje u svakoj normalnoj zemlji predstavljaju društveni talog postaju ugledni građani.

Kako se onda boriti protiv ovih pošasti koje izjedaju supstancu našeg društva i stvaraju osećaj nesigurnosti, straha i nepoverenja građana u institucije države, banalizujući i obesmišljavajući bilo kakav osećaj pripadnosti zajednici. Postoji li efikasan mehanizam koji se može  izboriti sa ovim izazovima? Ako gledamo usko stručno, da bi sistem funkcionisao, neophodno je da ima jasan pravni osnov. Srbija je sa manje ili više uspeha bila usaglašena sa međunarodnim standardima, sve do nesrećnog slučaja kada nadležni državni organi nisu pravovremeno upozorili i pripremili izmene i dopune zakona i drugih normativnih akata, kako bi bili usaglašeni sa svetom i odgovorili na posebne okolnosti koje postoje u našoj zemlji. Iz ličnog iskustva znam da je priprema i usvajanje zakona u Skupštini dugačak proces. Ako, pored toga, ne postoji razumevanje značaja problematike, utoliko je veća mogućnost da stvari pođu po zlu. Sledeći korak je uspostavljanje i razvoj institucija koje će biti sposobne da sprovode zakone i brinu da sistem nesmetano funkcioniše. Kada se pogleda evaluacioni izveštaj komiteta Manival (Moneyval), naše institucije su dobile sasvim solidne ocene. Kod nas zaista postoji tužilaštvo, policija, carina, Poreska uprava, Narodna Banka, Uprava za sprečavanje pranja novca i druge važne institucije, nadležne za preventivu i suzbijanje pranja novca i finansiranja terorizma, ali je pitanje koliko su one efikasne. 

Treći korak je uspostavljanje operativnog nivoa, gde, bi idealno, sve institucije sarađivale i sprovodile zakon u korist građana, čineći privredni sistem imunim na uticaj organizovanih kriminalnih grupa. Idealan primer bi bio da banke kao obveznici po Zakonu o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma prijave sumnju na pranje novca, Uprava za sprečavanje pranja novca potom, utvrdi, na osnovu analize opravdanost sumnje i prosledi obaveštajno finansijsku analizu nadležnom tužilaštvu koje u istražnom postupku u saradnji sa policijom, podigne optužni predlog i dostavi ga nadležnom sudu, koji u razumnom roku donese presudu u korist ili na štetu okrivljenih u skladu sa izvedenim dokazima. Manival nalaže niz preporuka koje se odnose na postupanje naših organa tokom istraga zbog krivičnog dela pranja novca, u cilju efikasnijeg rada naših organa krivičnog gonjenja, kao i pravosudnih organa. Preporuke date našim organima se posebno odnose na sistematičan pristup sprovođenju finansijskih istraga kod krivičnog dela finansiranja terorizma u slučajevima sumnje na terorizam. Ovo je važno iz prostog razloga što se utvrđivanjem finansijera i načina finansiranja, smanjuje prostor terorističkim grupama da organizuju i plate terorističke akcije. Pranje novca uvek za motiv ima protivpravno sticanje i prikrivanje tako stečene imovine. Finansiranje terorizma za razliku od pranja novca, može imati političke, etičke, humanitarne i druge motive.

 Često se terorističke grupe finansiraju tako što se novac prikuplja za pomoć humantarnim organizacijama, tako da donatori ne znaju gde novac zapravo ide. Manje je poznato da je Nelson Mendela bio u zatvoru između ostalog i zbog terorističkog napada na južnoafričku železnicu. Događaj ukazuje na to koliko svaka takva akcija može da izazove različite reakcije i mišljenja, gledajući kroz različite prizme. Protekom vremena mogu se menjati socijalne i političke okolnosti koje određenom delu daju specičan ton. Ipak, primer sa Mendelom nema nameru da pravda pojedine terorističke akcije, već naprotiv, da pokaže složenost motiva i uzroka pojave terorizma. Naravno, postoje i drugi razlozi zbog kojih nam je sistem ocenjen negativno, ali to treba da bude tema ozbiljne i stručne diskusije, uz prisustvo javnog i privatnog sektora, imajući u vidu važnost teme i potrebu da svi činioci razumeju da samo međusobna saradnja i stalna edukacija mogu da daju kvalitetne rezultate na duži rok. 

Osnovna ideja ovog članka je da istakne jedan zapostavljeni izazov, a za ljude kojih se to najviše tiče, egzistencijalni problem. U celoj ovoj postavci postoji jedna karika koja ima ključnu ulogu u ovoj priči, a to su ljudi. Čak i da ispunjavamo sve druge potrebne uslove a ljudi su nam neobučeni, teško da će uspostavljeni sistem dati dobre rezultate. Isto će biti i ako postoji netrpeljivost između starešina ključnih institucija, budući da se to posle prenosi na ostale zaposlene. Ovo je sve manje više poznato, ali mene zanima šta će se desiti, ako zaposleni u nadležnim institucijama primaju plate koje su ispod granica siromaštva. Odgovor se nameće, ali iskustvo govori da izvesno vreme mogu da se hrane entuzijazmom, razumevanjem  važnosti posla koji obavljaju i iluzijom da će neko ceniti rad, znanje, uloženi trud i postignute rezultate. Međutim, vremenom se sve ovo urušava i ljudi odgovorni za suzbijanje ovih krivičnih dela probuđeni životnim okolnostima u kojima se nalaze, gube iluzije, a određeni broj postaje lak plen kriminalnih grupa. U tom slučaju postavlja se pitanje ko je onda kriv, oni što nisu izdržali ili sistem, odnosno država koja je dozvolila da sav napor na stvaranju efikasnog sistema propadne, na tako jednostavnoj stvari, koja se sastoji u potrebi ljudskog bića, da obezbedi egzistenciju svojoj porodici, školovanje deci i život dostojan čoveka. Držeći predavanja i obuke po svetu, uvek sam nailazio na otpor  kada bi se pokrenulo to pitanje. S jedne strane, međunarodne organizacije smatraju da je to u isključivoj nadležnosti zemlje domaćina, a s druge očigledna je prikrivena zahvalnost i podrška učesnika treninga, svesnih da državni službenik može istinski biti nezavisan, nepotkupljiv i hrabar, samo ako je ekonomski situiran i zaštićen zakonom od šikaniranja i pritisaka. Izuzetaka svakako ima, ali je gotovo svako od njih platio visoku cenu. Pa zašto nam se ovo sve onda desilo sa FATF-om? Odgovor je, kao i za većinu drugih stvari u životu, da bi nešto bilo efikasno i funkcionisalo, najjeftinije je da to platite. Jeftine ili besplatne opcije obično ne daju rezultate ili su one kratkog daha

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*