Vojna neutralnost Srbije

Autor: doc.dr. Dragan Luković, član savetodavnog odbora Saveta za strateške politike

Foto: Dimitrije Ostojić

Rezolucijom Narodne skupštine o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije (2007.), Srbija je donela „odluku o proglašavanju vojne neutralnosti u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma na kojem bi se donela konačna odluka o ovom pitanju“. Od 2007. do danas nije bilo nikakvih političkih inicijativa, niti drugih relevantnih stateških državnih dokumenata u oblasti odbrane ili spoljne politike koji bi ovaj strateški pravac odbrambene, pa i spoljne politike Srbije osnažili ili ojačali. Debata o ispravnosti i celishodnosti loše i nedovoljno pravno uobličenog i fundiranog koncepta vojne neutralnosti Srbije, je izostala iako su unutrašnje političke okolnosti dramatično promenjene i iako je došlo i do intenzivnijeg procesa priznanja
Kosova kao samostalne države i učlanjavanje ove samo formalno „južne srpske pokrajine“ u različite organizacije međunarodnog i globalnog karaktera.

U međuvremenu NATO je cementirao globalni uticaj kao većinske i najjače vojno-političke formacije koja se širi i na zemlje, koje u vreme donošenja Rezolucije nisu bile deo alijanse. I to na zemlje, koje se nalaze u najbližem susedstvu Srbije, tako da je ona postala, izuzev manjeg dela zapadne granice (BiH) država u potpunosti teritorijalno i vojno okružena članicama NATO alijanse, što u vreme usvajanja parlamentarne rezolucije nije bio slučaj, jer su se NATO-u Albanija i Hrvatska sa statusom punopravnog člana i ratifikacije u nacionalnim parlamentima zemalja NATO priključile 2009. godine a Crna Gora u junu 2017. U februaru ove godine potpisan je Protokol o prijemu Severne Makedonije u NATO, koji je do sada ratifikovan u šest parlamenata evropskih država članica alijanse. Dakle, jasno je da geopolitičke i spoljnopolitičke okolnosti u poslednjih deset godina signaliziraju da je vreme da se u Srbiji otpočne ozbiljna politička debata o održivosti koncepta vojne neutralnosti i njegovim prednostima i nedostacima, odnosno uopšte o njegovoj političkoj validnosti u izmenjenim političkim i vojnim okolnostima, pre svega kako je napomenuto onim na Balkanu.

Srbija istrajava u svojim vojnim i spoljno-političkim aktivnostima na statusu vojne neutralnosti, koja je nesumnjivo ograničava u realizaciji nacionalnih interesa, koje najviši državni funkcioneri (predsednici države i Vlade) nisu niti menjali od momenta kada je Rezolucija usvojena niti „ugradili“ u obavezujuće strateške državne dokumente, oko kojih su se /ili bi se, saglasile ključne političke partije zemlje dajući im neophodni politički legitimitet. Važeće strategije, i nacionalne bezbednosti i odbrane, donete su u ondašnjem kontekstu spoljno-političke realnosti, i to pre svega sa ciljem uspostavljanja hijerarhijskog stuba strateških odbrambenih dokumenata a ne sa ciljem ozbiljnije i trajnije vrednosno-političke orijentacije, i to pre svega zbog izostanka ozbiljnijeg političkog konsenzusa tadašnjih vladajućih političkih
struktura. Određeni otkloni učinjeni su u bliskoj prošlosti, odnosno u periodu posle donošenja Rezolucije. Najpre je 2009. godine usvojena, i dalje važeća, Strategija nacionalne bezbednosti Srbije, kao i Strategija odbrane, a 2015. godine je Srbija sa NATO potpisala IPAP (Individual Partnership Action Plan),
kojim su oblasti saradnje između Srbije i NATO proširene, i predstavljaju neku vrstu „nadgradnje“ sporazuma PfP (Partnerstvo za mir), čiji je Srbija član od 2006. godine. Bitno je naglasiti da je u Strategiji nacionalne bezbednosti navedeno da je „protivpravno jednostano proglašena nezavisnost Kosova
predstavlja najveću pretnju bezbednosti Srbije“, a da se u tekstu Strategije odbrane Republike Srbije navodi da su vitalni odbrambeni interesi Srbije: „očuvanje suverenosti, nezavisnosti i teritorijalne celovitosti Republike Srbije; izgradnja poverenja, unapređenje bezbednosti i stabilnosti u regionu i; saradnja i partnerstvo sa međunarodnim bezbednosnim organizacijama“. Takođe u Strategiji odbrane RS navodi se da je „za jačanje evropske bezbednosti posebno značajan NATO program Partnerstvo za mir, kao i širok okvir političke, bezbednosne i odbrambene saradnje i zajedničkog delovanja država članica“. Dakle, u dokumentima koja određuju ciljeve odbrambene politike i rizike sa kojima se država suočava nema pomena o neutralnosti, mada se tematika uticaja kosovske nezavisnosti na bezbednost zemlje
visoko prioritizuje kao problem i rizik, ali se paralelno sa tim pronalaze političke formulacije koje u isto vreme mogu biti tumačeni kao meki otklon od cementirane vojne neutralnosti, a odnose se na saradnju sa međunarodnim bezbednosnim ogranizacijama. Ipak, ono što se u naznakama pominje, a još više ono što se ne pominje (status vojne neutralnosti), ukazuju da vojna neutralnost nije baš čvrsto ukorenja politička vrednost i spoljnopolitička smernica za oblikovanje stavova Srbije prema vojno-političkimsavezima.

Treba naglasiti i da su učinjeni određeni pokušaji da se vojna neutralnost inkorporira u zvanične državne odbrambene strateške dokumente. U 2017. godini su javnosti učinjeni dostupnim nacrti Predloga Strategije nacionalne bezbednosti RS i Strategije odbrane RS, ali i dve godine posle toga nije došlo do formalnog usvajanja ovih dokumenata te se oni ne mogu tretirati kao konačna opredeljenja nacionalne bezbednosne i spoljne politike. Vojna neutralnost se u Nacrtu Strategije odbrane RS kvalifikuje kao „odbrambeni interes RS“ koja uključuje i „saradnju i partnerstvo sa državama i međunarodnim organizacijama u oblasti bezbednosti i odbrane“. Precizira se da je vojna neutralnost „interes RS koji je proizašao iz njenih nacionalnih vrednosti i interesa i međunarodnog položaja“, i koja ne isključuje
saradnju u oblasti odbrane sa vojno-političkim savezima. Predviđeni su i ciljevi čijom realizom se ostvaruje vojna neutralnost Srbije: nepristupanje vojno-političkim savezima, integralno angažovanje subjekata odbrane i stvaranje uslova za odbranu osloncem na sopstvene snage i potencijale. Međutim, iako pravilno formulisani ciljevi vojne neutralnosti , pre svega na bazi iskustava država sa dugotrajnijim opredeljenjem i realnijim utemeljenjem vojne (ali i političke neutralnosti) kao nosećeg principa postupanja u regionalnim i međunarodnim odnosima, utemeljuju ovu stratešku orijentaciju države, veliku konfuziju izazivaju formulacije iz nacrta Strategije odbrane koje se odnose na razloge saradnje sa dve dominantne vojno-političke grupacije savremenog doba. Saradnja sa NATO označava se kao „zajednički interes“ Srbije i ove alijanse, a saradnja sa ODKB (Organizacija dogovora o kolektivnoj
bezbednosti) označava se kao „opredeljenje RS da sarađuje sa ODKB i njenim državama članicama“. Ove čudne formulacije upućuju na zaključak da se predlaže da se Srbija opredeljuje za rusku alijasnu ali da iz nužde i potrebe mora da sarađuje sa atlanskom alijansom.

Postavlja se zato sa pravom više pitanja o tome da li je vojna neutralnost Srbije stvarna politička kategorija i vrednost per se i da li ona u postojećim međunarodnim i geopolitičkim okolnostima i procesima ima specifičnu političku težinu ili je mantra kojom se sadašnje političko rukovodstvo koristi na isti način kao i prethodno, sa samo jednim ciljem: da se vlastodršcima omogući da nastave da vode spoljnu politiku tako da se ne svrstaju ni uz jednu veliku silu ili blok. Pitanje bi se moglo formulisati i na sledeći način: Da li je nasleđeni status vojne neutralnosti ustvari produktivno oruđe / politički alat koji sadašnji kreatori srpske spoljne politike koriste kao sredstvo da se snađu u promenjenim spoljnopolitičkim okolnostima a da ne izaberu stranu dok se meki sukob SAD-a kao predvodnika NATO i Rusije i anti-NATO zemalja ne završi proglašavanjem pobednika?

Kontinuirano istrajavanje na konceptu vojne neutralnosti Srbije, posebno u uslovima širenja konflikata niskog intenziteta između SAD i Rusije, od Srbije ne „pravi“ neprijatelja niti jednom važnoj globalnoj političkoj super – sili, te se na osnovu toga mogu razvijati, na bazi političkog poverenja, politički, ekonomski, vojni i kulturni odnosi sa svim državama – savezima. Problem u praktično-političkomkorišćenju ove prednosti koncepta vojne neutralnosti Srbije je u nasleđenoj ne maloj dozi nepoverenja koje vodeće globalne super – sile imaju prema Srbiji, svaka iz svojih spoljno-političkih razloga i diplomatskih iskustava, a koja se manifestuje u bilateralnim i multilateralnim odnosima kroz političku i vojnu podršku niskog intenziteta i povremenog karaktera. SAD zbog negovanja tradicionalno bliskih političkih i kulturnih odnosa Srbije i Rusije, specijalnih trgovinskih aranžmana u vezi uvoza ruske vojne opreme i oruđa, sumnjivog karaktera Ruskog centra za humanitarne intervencije i stalne ruske podrške Srbiji u međunarodnim organizacijama, kao i usled ponašanja i glasanja Srbije suprotnom američkim interesima u međunarodnim telima i povodom određenih globalno značajnih pitanja (Kuba, Venecuela, Izrael i dr.) nisu spremne da se prilježnije posvete unapređenju srpsko-američkih odnosa i izlaženju u susret zahtevima Srbije u vezi najtežih političkih pitanja kao što su ubrzavanje evropskih integracija
Srbije, podrška sporazumnom rešavanju pitanja Kosova i „otopljavanju“ i unapređenju odnosa sa susedima u regionu Zapadnog Balkana. Rusija pak sa druge strane sa nepoverenjem posmatra bliske odnose najvišeg srpskog državnog rukovodstva sa nemačkom kancelarkom koji ponekada dobijaju obrise kolonijalnog odnosa, potpuno otvaranje srpske privrede i tržišta zapadnim evropskim zemljama koje neminovno vodi u ozbiljnu ekonomsku zavisnost od zapadnih kompanija i država, „kontrolisanje“ anti-zapadnog predsednika Republike Srpske i zapadno sponzorisano i odobreno dogovaranje sa kosovskimliderima o načinu rešavanja pitanja finalnog statusa Kosova.

Usled izloženih izmenjenih političkih okolnosti u regionu i na globalnom i međunarodnom planu i potrebno je da političke stranke, civilno društvo i renomirane državne institucije iniciraju i započnu debatu o spoljno-političkoj i vojnoj orijentaciji Srbije. To najpre podrazumeva stavljanje van snage Rezolucije koju je usvojila Narodna skupština, zbog njene prevaziđenosti i političke nefunkcionalnosti, u delu koji se odnosi na uvođenje koncepta vojne neutralnosti. U krajnjem slučaju, ako za tim ne postoji politička volja pre svega kod najviših predstavnika vlasti, što je najrealniji scenario u sadašnjem političkom trenutku, predlažem da Vlada Srbije, kao organ nadležan za formulisanje i vođenje spoljne politike inicira konsultacije o načinu utvrđivanja nove spoljnopolitičke i vojne orijentacije zemlje. Najpodesnija pravna forma, koja bi obezbedila legalnost i preko potrebni legitimitet je sprovođenje referenduma o članstvu Srbije u NATO alijansi, nakon što narodni poslanici u Narodnoj skupštini iniciraju izmene Ustava Srbije i obezbede razuman period za vođenje kampanje za i protiv ulaska u ovu organizaciju. U postojećem političkom trenutku, u uslovima dominacije jedne stranke – političke koalicije u medijima i potpunog odsustvo dijaloga vlasti i opozicije, ne postoje uslovi za vođenje plodotvorne debate i kampanje za članstvo u ovoj organizaciji. Kao kredibilna alternativa ovom predlogu svakako se nameće i politički scenario da aktuelna vlast, ili ona koja je bude nasledila, preduzme državničke i odgovorne političke aktivnosti i odlukama izvršne vlasti ukine status vojne neutralnosti Srbije i opredeli se za punopravno članstvo u atlantskoj alijasni vodeći računa o potrebi da se realizuje puna evropska vizija Srbije i njena zastupljenost u društvu demokratskih, progresivnih i vojno-dominantnih država –nacija.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*